Tekstovi

Antonija Bogner Šaban s Nagradom za životno djelo Zvonko Festini; Foto: Igor Tretinjak

Igor Tretinjak

Draga profesorice, svojim ste pionirskim i „rudarskim“ istraživanjima dali nemjerljiv doprinos povijesti hrvatskog lutkarstva, stvorivši povijesni i teorijski okvir svih važnijih lutkarskih sredina. No na vašim znanstvenim počecima lutkarstvo nije bilo u prvom planu, već je, kako ste mi rekli ranije, došlo „po zadatku“. Sva sreća, nije se zadržalo na tome.

Povijest lutkarstva postala je tema interesa neposredno po zaposlenju u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Tada je to bio brisani prostori i trebalo je razbiti osobnu sumnju u mogućnost realizacije udijeljene zadaće, a potom i sumnjičavost lutkara praktičara zbog njihova osjećaja umjetničke marginalizacije. Objavljivanjem monografija o kazalištima u Splitu, potom u Osijeku, Zagrebu, Zadru i Rijeci vidno se promijenio odnos spram lutkarstva.

 Jedno od vaših važnijih priloga povijesti hrvatskog lutkarstva ukazivanje je na njegovu zaboravljenu postojanost 1930-ih godina.

Kontakti, a usudim reći i prijateljstvo s lutkarima, vodili su me do razrješenja nekih maglovitih slutnji o trajnosti lutkarstva na hrvatskim prostorima i prije njegove profesionalizacije. Bio je poznat Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel izveden u Teatru marioneta 1920. Ta vremenski izdvojena predstava nagnala me na daljnje ispitivanje razdoblja između Dvaju svjetskih ratova što je donijelo neočekivane spoznaje o aktivnosti entuzijasta gotovo od početka 20. stoljeća ne samo u Zagrebu nego i u Splitu, Osijeku i Rijeci, postavši povijesna i vrijednosna podloga današnjem prosperitetu. Odsjek za lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku studente usmjerava raznim tehnikama i teoretskom znanju pa mi je drago da sam kao višegodišnji vanjski suradnik mogla pridonijeti sveučilišnom dignitetu Fakulteta. To je znanstveno poglavlje završeno, ali budno pratim događanja, u Hrvatskom centru UNIMA-e i međunarodnom lutkarskom festivalu PIF.

Kad ste već spomenuli Petricu Kerempuha i spametnog osla, lutkari su prošle godine potiho i diskretno, više na papiru, nego na sceni, proslavili sto godina od te predstave koju uzimamo početkom kontinuiteta, a neformalno i početkom lutkarstva u Hrvatskoj. Kako je zamišljena, a kako je, zbog svima znanih razloga, izgledala ta proslava?

Pripreme za proslavu sto godina hrvatskoga lutkarstva razrađene su unaprijed. Dogovorena je reprezentativna izložba, prikupljao se likovni materijal, snivalo se o sadržajem bogatom katalogu/knjizi. Prvo se pojavila epidemija, ubrzo i pandemija Covida 19, a onda fatalni potres u Zagrebu koji je potopio nade u mogućnost obilježavanja ove neponovljive obljetnice. Ipak tiskan je broj časopisa „Književna revija“ ogranka Matice hrvatske iz Osijeka koji je brojnošću priloga pokazao kulturno mnogostruku participaciju lutkarstva.

U svojim knjigama oblikovali ste povijesni i teorijski okvir hrvatskog lutkarstva. Možete li mi reći koja su vam razdoblja i predstave u hrvatskom lutkarstvu najbliža te tko su po vama „buntovnici“ koji su najviše gurali naše lutkarstvo prema novom i nepoznatom?

Tridesete godine proteklog stoljeća prirasle su mi srcu jer su predstave jednako uspješno komunicirale s djecom i odraslim gledateljima. Bili su potrebni vizionari (mogu se nazvati i buntovnicima) koji su se listom distancirali od epske strukture scenskog događanja, zamjenjujući ga stvaralačkim procesom koji vodi prema igri stvarnosti i iluzije. U različitim godinama i raznorodnim postupcima Vlado Habunek i Radovan Ivšić, odnosno Družina mladih, odmiču se od klasičnog shvaćanja prostora i vremena dramskog teksta, Berislav Brajković i Berislav Deželić prevode pojavnost lutke u apstraktni scenski znak, Luko Paljetak poima lutku kao ludičku persiflažu, Zlatko Bourek razvija sebi svojstveni poetički svijet, Marin i Dubravka Carić urušavaju izvornu dramsku strukturu u postmodernističkom smislu, a Zlatko Sviben barem povremeno svjedoči da se lutkarstvo nije udaljilo od lutkarstva, čak suprotno približilo se vlastitom izrazu.

Možete li taj razvojni niz smjestiti unutar europskog konteksta? U kojim smo razdobljima pratili, u kojima osvježavali europski prostor, gdje smo se udaljavali od njega, a gdje možda, kaskali? 

Hrvatsko lutkarstvo ranih je pedesetih u skladu (istočno) europskog standarda i to onog dijela koji se iscrpljuje u likovnoj i jezično-deskriptivnoj formi predstave. U trenutku kada se javlja simbioza dekora, animatora i lutke kao jednako vrijednih sastavnica izvedbene fikcije nastaje prijelaz od iluzionističkoga ka totalnom lutkarskom teatru i eksperimentalnim procesima. Poslije lirsko metaforičke liričnosti Andersenovog Postojanog kositrenog vojnika i Ružnog pačeta umjetničko pulsiranje i homogenost ansambla u zadarskome Kazalištu lutaka rezultiralo je novom fazom, predstavama za odrasle, zasnovanim na hrvatskoj književnoj baštini, Muka svete Margarite, Judita Marka Marulića i nenadmašnom Planine Petra Zoranića. Simbiozu dramskog, epskog i lutkarskog principa donosi i predstava Don Quijote i Sancho Panza kada Tvrđa,  drevni dio Osijeka,  prestaje biti povijesna kulisa, a postaje sugestivni sudionik radnje. Lutkarska režija u 21. stoljeću sastavni je dio dramske kulture i jedinstvena je animatorska umjetnost, bez obzira na izvođačku formu. Lutkarstvo se uzdiglo do svojevrsnog stiliziranog teatra i time postalo način mišljenja.

Kako vam se danas čini hrvatsko lutkarstvo i lutkarstvo općenito? Barem onaj njegov dio koji pratite na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka PIF.

Lutka i glumac stupaju na scenu ne samo rame uz rame, nego kao partneri, što je karakteristika većine predstava, bilo dječjih, bilo predstava za odrasle. Čini mi se da se protežiraju teme koje bude osjećaj humanosti i pripadnost obitelji ili bliskoj zajednici. Voljela bih na PIF-u vidjeti i pokoju domaću predstavu za odrasle. Netom spomenuti pojam lutkarski stiliziranog teatra koji zapravo pokazuje komunikacijsko povjerenje na relaciji redatelj-animator-gledatelj zastupljen je u zadovoljavajućoj mjeri i u našim predstavama, tako da smo ukorak  sa svjetskim težnjama.

Pomaknimo se malo s izvedbe prema teoriji. Svojim ste teatrološkim djelovanjem spojili ustoličene teatrologe s mladim naraštajima. Kako gledate na promjene u pristupima građi, koje na neki način prate promjene u kulturi i društvu?

Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest. Preradovićeva pjesnička misao neobično je primjenjiva i na područje teatrologije. Sigurna sam u stvaralačko poštenje svih autora koji su u okviru dostupne građe i spoznaja prethodnika otvarali nove obzore problematici. Posve razumljivo postoje različiti metodološki pristupi, ali svaki od njih, osobito komparativne usporedbe i isprepletanje izvedbenog čina i teorije, upućuju i olakšavaju pa i korigiraju vlastita promišljanja. Nekada su kazališna kritika, rasprave i knjige bile osnovni izvor informacija, a danas u poplavi drugih medija i globalnoj povezanosti važe posve drugačija pravila. Izvedbena umjetnost utječe se multimedijski različitim oblicima, a taj se legitimni postupak nedvojbeno odražava i na status teatrologije. Svi znanstvenici od kojih sam učila, ili čije knjige redovito konzultiram, gradili su moje poglede i svima njima sam podjednako zahvalna.

Osjećate li svoj utjecaj u pokojem mladom znanstveniku? Osim brojnih citata, u primjerice, svim radovima i knjigama o lutkarstvu.

 Godi mi uvažavanje mojih stajališta, što znači da sam ponešto korisno napravila tijekom profesionalne putanje. Povremena pitanja kolega i traženje savjeta bivših studenata, a bilo ih je i u Zagrebu, Splitu i Osijeku, uvjeravaju me da sam im ulila ljubav u odabrano zvanje i ostavila trag u njihovim nazorima. 

Što biste savjetovali mladim teatrolozima, kritičarima i kazališnim umjetnicima?

Savjete je nezahvalno dijeliti. Ako si dovoljno marljiv i uporan spontano se oblikuje identitet vlastitih sklonosti. Željela bih da redatelji i glumci, čast izuzetcima, pozornije grade svoju umjetničku ličnost. To je zaista teška zadaća u danima egzistencijalne ugroze kada je svaka predstava pobjeda ljudske i profesionalne hrabrosti. Intimno bih bila sretna kada bi kazalištima bila obveza izvedbena revalorizacije dramske baštine, jer mnoga itekako tematski aktualna djela na svojim stranicama skupljaju prašinu zaborava.