Tekstovi

GKL Split, Kako rastu djeca: Što je predstava bez publike?

14 10 2021


GKL Split, Kako rastu djeca, foto: Promo

Ivona Čačulović

Predstava koja je na 54. PIF stigla kao zamjena za najavljenu Palčicu, Kako rastu djeca Gradskog kazališta lutaka Split, probudila je u meni jedno vrlo zanimljivo pitanje: koliko zapravo publika može utjecati na cjelokupni dojam i tijek predstave?

Publika je, uz izvođače, jedan od dva ključna elementa kazališne predstave uživo, čija je osnovna karakteristika trajanje u ograničenom prostoru i vremenu. Istina, slično umjetničko djelo moglo bi biti stvoreno i sljedeće večeri, ali različita publika i razlike u samim izvođačima učinit će je drukčijim, zasebnim. Usporedimo li ovaj aspekt izvedbenih umjetnosti s, na primjer likovnim umjetnostima, uočit ćemo bitne razlike. Naime, različita publika može doći u Louvre kako bi iz dana u dan, godine u godinu, gledala primjerice Mona Lizu. Istina, svatko će se gledati i procjenjivati na svoj, zaseban način, ali neće presudno utjecati na nju i njenu trajnost u vremenu.

I upravo je ta, živa publika presudna za postojanje izvedbenih umjetnosti. Naime, ako ona nestane, a to je pitanje aktualizirala cijela Covid situacija, s njom će nestati i izvedbena umjetnost kakvu je znamo. No publika nije važna samo za opstanak izvedbene forme kao takve. Publika u izvedbi reagira na izvođače koji, pak, reagiraju na publiku u stalnoj cikličkoj razmjeni. Glumci će u tom kontekstu govoriti o „hranjenju“ energijom publike, posebno u komediji, i žaliti se na publike koje ne reagiraju na dobar način. Povratne reakcije publika će uvelike utjecati na variranje glumačkih izvedbi.

Povučemo li paralelu s filmskom umjetnošću, gledateljeve reakcije na film koji su gledali više puta mijenjat će se, ovisno o kontekstu u kojemu ga gledaju. Ipak, u ovom slučaju nema razmjene uživo između gledatelja i izvođača. Brojnost publike također će utjecati na reakcije. Veća je vjerojatnost da će se brojna publika nasmijati ili komentirati glasno od malobrojne publike, dijelom zbog anonimnosti, a dijelom zato što reakcije drugih potiču i povećavaju reakcije drugih. Gledatelj se može više smijati, više plakati, skakati na sjedalu ili glasovno odgovarati u velikoj, uključenoj publici. Nasuprot tome, ako ostatak publike voli nešto što se pojedincu ne sviđa, to može pojačati njegovu negativnu reakciju kada čuje pozitivne odgovore svuda oko sebe.

Predstava Kako rastu djeca potaknula me je na razmišljanje upravo o tom pojmu utjecanja publike na kvalitetu predstave. Naime, sama predstava činila mi se poprilično običnom pa čak i u određenim aspektima pretjeranom. Za primjer ću uzeti kretnju i mimike glumca – Franjo Đaković cijelu predstavu glumi s prenaglašenim pokretima tijela, grimasama, zvukovima i slično. Vjerujem da to nije krivica glumca već ideja redatelja Bojana Brajčića ili dramaturga  Belmonda Miliše koji su, čini mi se, više ciljali na „slapstick“ komediju, nego na simpatičnu i poučnu priču proizašlu iz pjesmice svima znanog Grigora Viteza. To se primijetilo i u činjenici što su djeca slabo reagirala na trenutke koje su im trebali biti komični. Umjesto toga, više su reagirali na samu priču i dijelove gdje se nije toliko pretjerivalo u pjesmi, mimikama i pokretima.

Zanimljivo je kako predstava nije interaktivna i ne traži sudjelovanje publike, no djeca su se sama uključila i time učinila predstavu zabavnijom i zanimljivijom. Stvorila se jedna divna simbioza između glumca i publike. Glumac bi pričao priču o seoskim životinjama, a djeca bi počela oponašati njihove zvukove. Kada bi, pak, glumac počeo recitirati pjesmicu, djeca bi recitirala istovremeno s njime. Sama ta interakcija bila je vrlo zanimljiva i sigurno je i ostatak publike htio znati što će dalje domišljata dječica učiniti.

Moram pohvaliti scenu i kostim Tine Vuksanović koji su bili jednostavni, ali oku primamljivi. Jednostavna ploča preko koje se prepričavala cijela priča uvelike je uljepšala predstavu, a kostim je promjenama sitnih detalja cijelo vrijeme držao pozornost publike. Dodatak „pametne“ kacige, šarenih čarapa i mača koji će pobijediti strašnog zmaja činio je našeg glavnog junaka još šašavijim. Glazba je također domišljata, vesela i prikladna. Svidjela se i djeci i odraslima, a poneka djeca su zapjevala skupa sa glumcem iako nisu znala riječi.

Zaključno, smatram da predstava sama po sebi ili ne bi bila pretjerano zanimljiva, no djeca su pripomogla vidjeti čar i zabavu ove predstave. Priča je domišljata, ali mogla je biti bolje izvedena.