Tekstovi

Kako rastu djeca ili Što je predstava bez publike?

02 12 2021


GKL Split, Kako rastu djeca, foto: Promo

Ivona Čačulović

Predstava Kako rastu djeca Gradskog kazališta lutaka Split, koja je na 54. PIF stigla kao zamjena za najavljenu Palčicu, potakla je u meni jedno važno pitanje: koliko publika može utjecati na cjelokupni dojam i tijek predstave?

Publika je, uz izvođače, ključan element kazališne predstave uživo, čija je osnovna karakteristika trajanje u određenom prostoru i vremenu. Istina, slično umjetničko djelo moglo bi biti stvoreno i sljedeće večeri, ali različita publika i razlike u samim izvođačima učinit će ga drukčijim, zasebnim. Usporedimo li ovaj aspekt izvedbenih umjetnosti s, primjerice, likovnim umjetnostima, uočit ćemo bitne razlike. Iako različita publika može doći u Louvre kako bi iz dana u dan, godine u godinu, gledala primjerice Mona Lizu i svatko će je gledati i procjenjivati na svoj način, neće utjecati na samu sliku i njenu trajnost u vremenu.

Za razliku od likovnih umjetnosti, živa publika ima dvostruku važnost u pogledu izvedbenih umjetnosti – egzistencijalnu i izvedbenu. U egzistencijalnom pogledu, ako nestane žive publike, što je aktualizirala Covid situacija, s njom će nestati i izvedbena umjetnost kakvu poznajemo. U izvedbenom pogledu, za vrijeme predstave odvija se stalna ciklična razmjena reakcija između publike i izvođača. U tom kontekstu glumci govore o „hranjenju“ energijom gledatelja, posebno u komediji, i žale se na publike koje ne reagiraju na odgovarajući način. Samim time, povratne reakcije publika uvelike će utjecati na kvalitetu glumačke izvedbe. Povučemo li paralelu s filmskom umjetnošću, gledateljske reakcije na film koji su gledali više puta mijenjat će se, ovisno o kontekstu u kojemu ga gledaju. Ipak, u ovom slučaju promjena je jednostrana.

Brojnost publike će također utjecati na reakcije. Veća je vjerojatnost da će se brojna publika nasmijati ili komentirati glasno od malobrojne publike, dijelom zbog osjećaja sigurnosti u vlastitoj anonimnosti, a dijelom zato što reakcije drugih potiču i pojačavaju vlastite reakcije. Kao dio „mase“ gledatelj se može naglašenije smijati, plakati, skakati na sjedalu ili dovikivati. No u isto vrijeme, ako se ukusi pojedinca i ostatka publike razlikuju, pozitivna reakcija grupe može pojačati pojedinčevu negativnu reakciju.

Predstava Kako rastu djeca potaknula me na razmišljanje upravo o tom pojmu utjecanja publike na kvalitetu predstave. Naime, sama predstava činila mi se neinventivnom, a u nekim aspektima pretjeranom. Za primjer ću uzeti kretnju i mimike glumca. Franjo Đaković, vođen redateljskom rukom Bojana Brajčića i dramaturškom Belmanda Miliše, cijelu je predstavu glumio prenaglašenim pokretima tijela i gesta koje su prelazile u grimase, zvukovima i slično. Samim više rezultat je više bila „slapstick“ komedija, nego simpatična i poučna priča proizašla iz stihova svima znanog Grigora Viteza. Ipak, dojma sam da je to bila loša odluka, što je u neku ruku potvrdila i publika. Naime, djeca su slabo i mlako reagirala na trenutke u kojima se podcrtavala komika, dok su puno bolje reagirali na samu priču i dijelove gdje se nije toliko pretjerivalo u pjesmi, mimikama i pokretima.

Iako predstava nije zamišljena interaktivno i ne traži sudjelovanje publike, djeca su se sama uključila i time je učinila zabavnijom i zanimljivijom. Stvorila se divna simbioza između glumca i publike u kojoj je glumac pričao priču o seoskim životinjama, a djeca počela oponašati njihove zvukove ili su mu se pridružila u recitiranju poznatih stihova. Sama interakcija bila je vrlo zanimljiva i sigurno je i ostatak publike htio znati što će dalje domišljata dječica učiniti.

Moram pohvaliti scenu i kostim Tine Vuksanović koji su bili jednostavni, ali oku primamljivi. Jednostavna ploča uz pomoć koje je izvođač oblikovao priča uvelike je uljepšala predstavu, a kostim je promjenama sitnih detalja cijelo vrijeme držao pozornost publike. Dodatak „pametne“ kacige, šarenih čarapa i mača koji će pobijediti strašnog zmaja činio je našeg glavnog junaka još šašavijim. Glazba je također bila domišljata, vesela i prikladna. Svidjela se i djeci i odraslima, a poneka djeca su zapjevala skupa sa glumcem iako nisu znala riječi.

Zaključno, iako predstava sama po sebi nije pretjerano izazovna, djeca su svojim sudjelovanjem pojačala čar i zabavu ove predstave.