Tekstovi

"Smrt ili o životu", foto: AUK / Kristijan Cimer

Igor Tretinjak

Napomena: tekst je izvorno objavljen u Književnoj reviji, broj 2-3, god. 2020.

Iako Hrvatska nema bogatu lutkarsku tradiciju poput, primjerice, Češke i Slovačke, od 1920. godine je uspjela stvoriti kontinuitet uz više stalnih lutkarskih kazališta u kojima se lutka etablirala kao važan čimbenik u kulturnom i umjetničkom životu djece. Paralelno s razvojem rasla je i želja hrvatskih lutkara za osnivanjem studija na kojemu će se školovati nove generacije glumaca-animatora, no na realizaciju je trebalo pričekati. Lutkarski kolegiji na zagrebačkoj akademiji, dugo godina jedinoj glumačkoj akademiji u Hrvatskoj, bili su neuhvatljiva želja brojnih lutkara, među ostalima i Zlatka Boureka, kojega neuspjeh u Zagrebu nije pokolebao. S Joškom Juvančićem i utjecajnim slovenskim lutkarskim redateljem i pedagogom Edijem Majaronom sredinom 1990-ih godina je u sklopu Dramsko-lutkarskog studija, kojeg je pokrenuo ravnatelj GKL-a Split Ratko Glavina, odškolovao dvije generacije i danas aktivnih splitskih lutkara. Nakon gašenja splitskog studija fokus je prebačen na Osijek gdje su glumica Vlasta Ramljak i redatelj Tomislav Radić krajem 1990-ih godina pokušali pokrenuti drugu glumačku akademiju u Hrvatskoj. Za pomoć i suradnju obratili su se dugogodišnjoj ravnateljici Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku Jasminki Mesarić koja je postavila jedan uvjet – da uz studij glume bude pokrenut i studij lutkarstva. Upravo taj uvjet pretvorio se u glavni adut pri pokretanju studija te posebnost koja osječku akademiju izdvaja u Hrvatskoj i regiji.

Od ideje do realizacije prošlo je nekoliko godina u kojima se iz tima povukao Tomislav Radić, a ušao Zlatko Sviben. Studij je konačno krenuo u akademskoj godini 2004./2005. kao dvopredmetni studij glume i lutkarstva u jednakom obujmu, a za realizaciju lutkarskog dijela pozvan je Edi Majaron. Ovu početnu fazu lutkarstva na osječkoj akademiji odlikuje mladenačka kreativnost i energija studenata, ali i lutkarskih umjetnika koji su pokretanje prvog studija lutkarstva na ovim prostorima podržali gostovanjima i predavanjima. Naime, uz Majarona, koji je bio nositelj većine kolegija, te vrsnog slovenskog animatora Braneta Vižintina, koji je stigao kao Majaronov asistent, studentima je kraće predavačke blokove držao velik broj inozemnih lutkarskih stručnjaka, različitim poimanjima i pristupima ukazujući na bogatstvo i neiscrpne mogućnosti lutke, lutkarstva i animacije. Takav se pristup pokazao uspješnim te je iznjedrio velik broj danas etabliranih lutkara i glumaca koji nose ansamble u kojima rade.

Nakon prve faze, koja je potrajala nekoliko akademskih sezona, stigla je faza usustavljivanja u kojoj su zaposleni prvi stalni asistenti Maja Lučić Vuković i Hrvoje Seršić, inače bratislavski đaci. Njima će se nekoliko godina kasnije pridružiti osječki đaci Nenad Pavlović i Katarina Arbanas te studentica prve generacije Tamara Kučinović koja je školovanje nastavila u Sankt Peterburgu te je postala prva diplomirana lutkarska redateljica u Hrvatskoj. Lučić Vuković, Seršić, Pavlović, Arbanas i Kučinović u ovoj će fazi preuzeti profesorske i asistentske pozicije na praktičnim predmetima te će s voditeljicom lutkarstva Livijom Kroflin, koja je povijesne i teorijske kolegije preuzela od Antonije Bogner-Šaban, činiti jezgru tima zaslužnog za etabliranje i učvršćivanje pozicije studija u hrvatskom lutkarskom i kazališnom prostoru.

Druga je faza pripremila teren za veliki izvedbeni i recepcijski uzlet u trećoj fazi koju 2013. godine otvara predstava Kabanica, a karakterizira nekoliko velikih predstava-projekata s kojima je Akademija gostovala i osvajala nagrade na studentskim i profesionalnim festivalima. Također, u toj se fazi 2014. godine na osječkoj akademiji pokreće studij Kazališnog oblikovanja (danas Dizajna za kazalište, film i televiziju) koji se sastoji od scenografije, kostimografije i po prvi put u hrvatskom visokom školstvu, oblikovanja lutke i lutkarske tehnologije. Pokretanje tog studija predstavlja važan korak u okupljanju svih aspekata lutkarskog čina na jednom mjestu.

Aktualna faza u razvoju lutkarstva na osječkoj akademiji započinje 2019./2020. Te se godine lutkarska animacija na diplomskom studiju osamostalila (dotad su studenti na dodiplomskoj i diplomskoj razini studirali dvopredmetni studij glume i lutkarstva) te je pokrenut diplomski studij lutkarske režije. Osamostaljenjem animacije smanjuje se broj studenata na klasama, samim time završava faza velikih diplomskih predstava-projekata, no otvara se prostor dubljem i temeljitijem istraživanju animacije i njenih mogućnosti. U isto vrijeme studijem lutkarske režije na diplomskoj razini omogućava se daljnji razvoj hrvatskog lutkarstva čiji je ponajveći problem posljednjih godina upravo manjak redatelja koji poznaju lutkarstvo i razmišljaju lutkarski. Kada smo kod tankih strana domaćeg lutkarstva, nakon pokretanja ovog studija ostaje još jedna otvorena rana – nedostatak lutkarskih dramaturga i dramskih autora, za što se nadamo da će doći na red do sljedeće tekstualne prigode. Pridruže li se novom diplomskom studiju lutkarske animacije i lutkarske režije postojeći studij Dizajna za kazalište, film i televiziju i novopokrenuti diplomski studij Neverbalnog teatra, osječka je akademija u ovoj fazi okupila gotovo sve aspekte lutkarske umjetnosti, od umjetničkog i tehnološkog oblikovanja scene i lutke preko režije do izvedbe koja teži totalnom izrazu. Samim time može se reći da je lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku daleko nadraslo snove nekadašnjih lutkarskih sanjara.

Osim u formalnom pogledu, studij lutkarstva u ovih je 16 godina i na kvalitativnom planu višestruko opravdao svoje postojanje. Osječki studenti pomladili su i pojačali ansamble svih gradskih lutkarskih kazališta u kojima imaju vrlo zapažene, nerijetko i nosive uloge. Kako u gradskim kazalištima nema mjesta za sve, niti apsolutne umjetničke slobode, dio se okrenuo nezavisnim vodama, družinama i projektima u kojima nisu sputani nametnutim idejama, ali jesu ograničenim i nepostojećim budžetima. Bez obzira na oblike rezanja krila, u profesionalnom radu osječkih studenata uočava se razumijevanje i odlično poznavanje lutke i animacije s naglaskom na „lutkarskom hiperrealizmu“[1] te želja za istraživanjem, pomicanjem i brisanjem izvedbenih granica. Takav širok pristup odličan je temelj za daljnje razvoje i etabliranja hrvatskog lutkarstva i animacije.

Iako je osječka akademija prvenstveno pedagoška institucija, ona je i mjesto stvaranja kazališnih predstava i projekata visoke umjetničke razine koju potvrđuju gostovanja i osvajanja nagrada na važnim studentskim i profesionalnim festivalima. Ovaj aspekt rada može se podijeliti na završne radove manjih grupa studenata nastale na trećoj godini dodiplomskog studija i diplomske ispite cijelih klasa na drugoj godini diplomskog studija.

Završni radovi predstavljaju rezime gradiva iz prvih triju godina studija u kojima je naglasak na upoznavanju i savladavanju osnovnih tehnika animacije, od dijelova tijela i predmeta preko marioneta do ginjola, javanki i animacije u troje, kao i na partnerskoj suigri glumca-animatora i lutke. U niski odličnih radova izdvojila se nekolicina kojima su kvaliteta izvedbe, svježina ideje i šarm cjeline osigurali festivalski i(li) repertoarni život i nakon akademije. Preciznu i poetičnu igru (s) malom sicilijankom oblikovao je student iz prve faze Jadran Grubišić u svojoj završnoj predstavi Mali frulaš (2008.) u kojoj je lutka postala glazbeni instrument i scenski partner. Suptilan i slojevit prodor u najvažniji odnos suvremenog lutkarstva – onaj između glumca i njegove lutke, napravili su Matko Knešaurek u dugovječnoj predstavi U dvoje je lakše (2009.) i Irena Bausović u nagrađivanoj predstavi Zvijezda (2009.) u kojoj je nedovršena zijevalica u rukama animatorice nenadano oživjela i prometnula se u scensku partnericu, a na mjestima i demijurga vlastite pokretačice.

Predstava Najbolji prijatelji (2011.) skupila je niz domaćih i svjetskih gostovanja te još uvijek živi na repertoaru karlovačkog kazališta Zorin dom. Riječ je o toploj i duhovitoj predstavi o prijateljstvu koju su autori i izvođači Peđa Gvozdić i Giulio Settimo oblikovali balonima. Autorica i izvođačica Katarina Arbanas je sa Settimom u poetičnoj neverbalnoj Maloj sireni (2011.) suočila i sukobila podvodni i kopneni svijet, eleganciju pokreta pod vodom zamijenivši bolnom krutošću izvan nje. Predstava je nakon Akademije bila na repertoaru zagrebačke Male scene, a trenutno je na repertoaru varaždinskog Gllugla. Još uvijek je živ i nagrađivan završni ispit Vanje Jovanovića i Ivana Pokupića uz koje igraju Marijana Matoković i Goran Vučko, a autorsku glazbu izvodi Ervin Lustig. Riječ je o furioznoj i duhovitoj ginjolijadi U potrazi za dijamantnom suzom (2014.) koja odlično pogađa karakter brzih i vrckavih ginjola.

Za razliku od spomenutih predstava koje su pronašle svoj post-akademski život na repertoarima gradskih kazališta, Kuma Smrt (2015.) odličan je projekt koji se prerano ugasio. U njemu su Antonio Jakupčević, Krešimir Jelić, Hana Kunić i Ivana Vukićević bajku braće Grimm oblikovali stolnim lutkama, odličnom animacijom i naglašenom atmosferom sjete, tame i mraka u koju su povremeno prodrli prstohvati humora. Najveći odmak od klasičnog izraza napravili su Marijan Josipović i Lino Brozić u izvedbenom eksperimentu Tko si ti? (2017.) u kojemu su istraživali mogućnosti i rječitost sjena, lasera i magle. Istraživanje koje se pretočilo u odličnu scensku igru vidjelo se i još se uvijek može vidjeti u jednom od najuspješnijih završnih ispita, nagrađivanoj predstavi Pekel na zemli (2013.) koja se nalazi na repertoaru Gllugla. U njoj su Nino Pavleković, Nikša i Filip Eldan verbalnim slojem otvorili prostor bogatoj i slojevitoj lutkarskoj igri u kojoj su koristili brojne tehnike i pristupe lutkarstvu – od animacije dijelova tijela (dlanova, stopala, lica i trbuha) preko animacije materijala (papir) do teatra sjena i dramaturški osamostaljenog svjetla. Iako je cjelina izvirala iz riječi, izvođači su njihovu snagu višestruko utišali – s jedne strane materijaliziranjem kroz izgovaranje didaskalija, s druge animiranjem zvučnog sloja i s treće bogatim, dovitljivim i duhovitim vizualnim čitanjem, upisivanjem i dopisivanjem teksta. Tako oblikovana, predstava je ukazala na beskrajne mogućnosti i snagu animacije u svim njenim oblicima.

Pomalo zasebno stoji zanimljiv projekt Oluja (2015.), nastao kao koprodukcija osječke i bratislavske akademije. U njemu su studenti tih dviju akademija stvorili dijalog između dva jezika i stolne lutke i glumca, upisavši dodatni lutkarski sloj u najlutkarskiju Shakespeareovu dramu. Uz velike slovačke pedagoge i lutkarske redatelje Andreja Pachingera i Pavela Uhera, koncept i režiju s osječke strane potpisuju Hrvoje Seršić i Nenad Pavlović, zaslužni za niz odličnih ispitnih produkcija drugih godina u kojima ispituju mogućnosti javanki u međusobnoj suigri, ali i u slojevitoj igri s glumcem kao vlastitim demijurgom i partnerom (primjerice Ni'ko kao ja, 2015.).

Diplomske predstave u mentorstvu Tamare Kučinović i Maja Lučić Vuković nastajale su kao eksperimenti i istraživanja u heterogenom okruženju. U njima su studenti izvedbene svjetove stvarali i razvijali animacijom tijela, lutke, predmeta i materijala, zvuka i svjetla. Seriju „velikih“ predstava otvorila je Kabanica (2013.),[2] nakon koje slijede Duga (2015.),[3] Fragile (2017.),[4] Pleti mi, dušo, sevdah (2018.)[5] i Smrt ili o životu (2019.).[6] U Kabanici (2013.) nastaloj po Gogoljevoj noveli, u fokusu je bila animacija materijala i vlastitih tijela koja su postajala lutke i dijelovi stroja, te animacija zvuka i riječi koje su sadržajno značenje gotovo u potpunosti zamijenile funkcijom ritmizacije igre i predstave. Dosad najnagrađivanija predstava Duga (2015.) nastala je po istoimenoj noveli Dinka Šimunovića. U njenom se fokusu našao materijal koji izranja iz autorovog kraja, Dalmatinske zagore, upisanog u novelu na svim razinama, od atmosfere do karaktera i njihovih odluka. Taj materijal – suh, grub, tvrd i oštar kamen čija „tvrdoglavost“ i nazadnost ide do pucanja – stvara atmosferu predstave i oblikuje njene likove čije susrete pretače u grube i bučne sukobe. Opreku predstavlja glina kao meki, glatki i vlažan materijal sklon promjenama, koji se pojavljuje kao tiha nada u bolje sutra, ispred ili iza duge. Predstava je osvojila niz nagrada na studentskim i profesionalnim lutkarskim festivalima, između ostaloga i nekoliko važnih nagrada na našem najvećem međunarodnom lutkarskom festivalu, PIF-u.

U fokusu sljedećeg projekta Fragile (2017.), koji je nastao u sklopu projekta Kreativne Europe All Strings Attached, bila je metatema smrti lutke kroz oduzimanje ne samo pokreta, već i scenskog svjetla doslovnim zatvaranjem u kofer. Smrt lutke predstavljena je animacijom marionete i predmeta, čime je na izvedbenom planu spojena lutkarska tradicija i suvremenost. Uslijedila je predstava Pleti mi, dušo, sevdah (2018.) oblikovana od etida pokretanih naslovnim sevdahom, odnosno glazbom koja otvara prostor ideji i igri, animaciji materijala i predmeta s koncima u prvom planu, da bi u Smrti ili o životu (2019.) u izvedbeno tijelo predstave uz predmete i materijale poput perja, bila uključena kuhala za vodu. Svaki predmet oblikovao je vlastitu životnu priču u smrt – perje svojim letom i nemirom u blizini plamena, kuhala u grijanju vode do njene smrti u pari. Spomenute predstave predstavljale su svojevrsne novine, kako u kontekstu lutkarstva na akademiji, tako i hrvatskog lutkarstva, te su ponajviše usmjerile pažnju struke i stručne javnosti na izvedbene mogućnosti osječke akademije. Ujedno su joj otvorile vrata profesionalnim festivalima na kojima je dočekivana i praćena s posebnom pozornošću.

Na temelju napisanog može se zaključiti da je studij lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku uspio u svojih prvih 16 godina stvoriti čvrste temelje i na njima izgraditi prepoznatljiv izraz koji s jedne strane karakterizira visoka razina animacije u klasičnom lutkarskom okruženju, a s druge originalni pristup animaciji u najširem smislu te riječi. Time je ispunila najvažniju zadaću umjetničkih akademija – daje studentima i budućim glumcima-lutkarima znanje i čvrste temelje za daljnje usavršavanje osnovnih tehnika te u isto vrijeme ukazuje na silne, još uvijek neotkrivene mogućnosti umjetnosti animacije. Sve to čini poticanjem studenata na stvaranje samostalnih i skupnih umjetničkih etida, projekata i predstava koje se kvalitetnim pristupom i originalnošću izdvajaju iz hrvatskog lutkarstva te se upisuju u njega, grade ga i uzdižu u nove profesionalne razine i izvedbene prostore.