Tekstovi

Svi smo mi tek obroci u pripremi

21 01 2022


"Crv", foto: http://www.zraven.si/gledalisce-dela/

Igor Tretinjak

Zbog brojnih nerealiziranih potencijala, hrvatsko suvremeno lutkarsko mogli bismo nazvati prostorom neostvarenih mogućnosti. U njemu, jasno, nema mjesta ni za žanr koji se svim svojim aspektima nudi lutkarskom mediju – horor. No zato tek koračić-dva od nas nalazi se pravi lutkarski Eldorado – slovensko lutkarstvo. U njemu ne samo da ima mjesta za prave scenske hororce, već i njihove filmske verzije kao brzinske odgovore na pandemijske neprilike. Jedan takav mračni dragulj, predstavu Crv Gledališča Dela, pogledao sam na Vimeu. Sama predstava premijerno je izvedena uživo, no autori su je, svjesni situacije u kojoj se mnogi scenski projekti ugase prije no što scenski zažive, ubrzo prenijeli i u dvije dimenzije. Ta plošna verzija funkcionira filmski, što je predstavi osiguralo svojevrstan život, makar i na gostujućem medijskom terenu. Do nekih boljih sutrašnjica.

Priča ovog strašnog lutko-hororca iz pera Yvesa Bräggera jednostavna je – naslovni crv živi tamaneći ostatke ljudi, koje općenito dubinski prezire, a čija (nutritivna) vrijednost za njega raste sa sedmim danom u dubinama posljednjeg počivališta. Tada su, naime, najukusniji. Crv nam u predstavi pripovijeda o svom druženju s tri ljudska leša, iznoseći njihovu životnu priču s posebnim naglaskom na tragičnom kraju. Prvi ljudski obrok tako je pao pod vlak, drugi je obješen, a treća žrtva, mlada učiteljica, postala je junakov obrok kad je pala s kuće, pokušavajući namjestiti antenu.

Same priče nisu ni po čemu posebne, niti se autorski tim trudi povezati nas s likovima, već nam kroz statične sjene daju osnovne crtice, koristeći ih tek kao uvertiru u na mjestima silno nadahnuto realizirane završne životne točke. U tim scenama prelaska iz svijeta živih jedinki u svijet crvovih poslastica nastaje punokrvni (doslovno) scenski raspašoj u kojemu krv štrca na sve strane, čekići i križevi prodiru u tijelo, a kosti se lome uz bučan zvuk krckanja. Rezultat je groteskna mesnica u kojoj se ljudsko tijelo pretvara u krvave i rastrančirane šnicle mesa i komade kostiju. U tom prostoru krajnje tjelesnosti ljudski život nije ništa osim čekanja na smrt. On je tek budući obrok lokalnog crva.

U ovako postavljenoj scenskoj zbilji ne postoji podjela na život i smrt, već se oni spajaju u jednu cjelinu. To je odlično riješeno na početku predstave u kojemu crv prodire iz sjenovitog groba i trga platno koje dijeli onaj i ovaj svijet, teatar sjena i lutaka. Tim trganjem ujedno smješta radnju u prostor samog platna, na spojnicu između života i smrti, točku, odnosno krug u kojemu smrt hrani život, čiji je jedini potencijal – smrt. U tom svijetu koji izvedbeno šeta između sjena kao tradicionalnog prostora onostranog, i lutke kao predstavnice ovostranog, bivši životi Crvovih zalogaja ne predstavljaju život, već smrt u čekanju, samim time pretaču se u nežive scenske sjene. S druge strane, najživlji trenuci iz perspektive našeg junaka su trenutak ljudske smrti i samog jedenja, koji su na sceni realizirani u vrlo živoj grotesknoj igri lutke Crva (autorica Angela Sixt) i dijelova mrtvih tijela.

Napetost predstave autori oblikuju gradacijom naturalističnosti i okrutnosti te efektno oblikovanim „zumiranjem“ od totala kod prve žrtve preko krupnog do detaljnog plana u „trećem obroku“ u kojemu crv i žrtvine oči i duplje u potpunosti dominiraju prostorom. Poigramo li se tim unošenjem radnje u lice gledatelja, posebice s fokusom na oku mlade učiteljice, dolazimo do poprilično nelagodnog poistovjećivanja. U krajnjem slučaju, i mi smo svi tek obrok u pripremi za nekog crva iz susjedstva. No, i nad popom ima pop, pa tako i nad crvom ima…

"Crv", foto: http://www.zraven.si/gledalisce-dela/Predstavom u cjelini dominira izuzetno zanimljiva mračna atmosfera, čemu pridonosi odličan zvuk. Aleš Gangl gradi auditivnost predstave na dva plana – atmosferski, zavodljivom glazbom koja uvlači gledatelja u radnju i opipljivom tišinom koja uvlači radnju u gledatelja, te dramaturški, vrlo uvjerljivim zvukovima loma i nasilnih prodora u ljudsko meso. Tea Kovše zavodljivom naracijom na engleskom jeziku dodatno priziva gledatelja u priču. U isto vrijeme vrlo elegantno i tečno oblikuje scensku igru, nošena jasnim i čistim scenskim pokretom Katje Vravnik. Važnu ulogu ima i svjetlo, posebice u oblikovanju sjenovitih scena i usmjeravanju pažnje na scene „mesarenja“, ali i njegov izostanak u podcrtavanju tajni koje skriva mrak.

U filmskoj verziji snimatelj vrlo tečno šeta planovima i kadrovima, oblikujući dinamičnu igru, no vjerujem da u kazališnoj verziji, u kojoj je pogled gledatelja statičan, više do izražaja dolazi postupno poistovjećenje gledatelja i crvovih obroka na sceni, kao i što mrak gledališta i usmjerenost na jasno pokazanu okrutnost i rječitu tamu sasvim sigurno dodatno pojačavaju jezovitu atmosferu.

Zaključno, Crv je vrlo mudro i zabavno oblikovana igra lutkarskim medijem čiji je rezultat punokrvni scenski lutko-hororac koji u nuždi dobro funkcionira i kao filmski zapis.