Tekstovi

"Unboxed" / "Ballad of the Crone", Photo: Andre Wirsig / Leonora Estrada Francke

Ivona Čačulović

Škotski Manipulate festival ove je godine program održao putem online platformi. Iz programa sam izdvojila dvije predstave koje ću u nastavku analizirati. Riječ je o Unboxed (premijera 29.1.2021.) autora i izvođača Ariela Dorona i Ballad of the Crone (premijera 30.1.2021.) autorice i izvođačice Leonor Estrada Francke. Dramaturgiju predstave Unboxed potpisuje Tobias Tönjes, a dramaturški savjetnici predstave Ballad of the Crone su Marc Silberschatz i Fernando Castro. U realizaciji predstave Ballad of the Crone sudjelovali su i Lucas Kao (video umjetnik), Rubén San Román Gámez (umjetnički redatelj), Marta Aspe Fernandez (kostimografkinja), Zane Gray (asistent umjetničkog odjela), Diego Vizcarra (savjetnik stop-motion animacije) i Bevis Evans Teuch (osvjetljenje, video savjetnik), dok su za mentorstvo zaslužni Dylan Read, Alan Richardson i Mealanie Jordan.

Ariel Doron poznati je i priznati izraelski autor, lutkar i izvođač trenutno nastanjen u Njemačkoj. U predstavama nerijetko koristi malo teksta i govora, čime pažnju preusmjeruje na pokret. Radnja predstave Unboxed prikazuje čovjeka koji raspakirava paket koji je naručio. U paketu se nalazi vrlo neobičan predmet – ljudska ruka. Tijekom cijele predstave Doron proučava mogućnosti ruke iz paketa, što se na kraju pretvara u pomalo uznemirujuću priču. Leonor Estrada Francke, redateljica i izvođačica iz Perua, u predstavi Ballad of the Crone također je zaokružila priču uznemirujućim prizorima. U tematskom fokusu njezine predstave nalazi se tuga i žal mlade žene za svojom majkom, koju junakinja pripovjedno gradi i oblikuje dok u svojoj kuhinji radi obiteljski recept. Događaji na sceni isprva se čine normalnim, no uskoro dobivaju ciničan preokret.

Doron je nevjerojatan glumac i lutkar sa zaista impresivnom kontrolom vlastite ruke i pokreta. Oslobađanjem predstave od pozadinskih elemenata usmjerava pažnju gledatelja na samu kutiju te ono što je u njoj, kao i na samog lika te njegovo „upoznavanje“ s rukom. Također, položaj kamere u svakoj je sceni prilagođen tako da glumac može sakriti dio ruke da se ne vidi da je povezana s njegovim tijelom, već da je smatramo odvojenim predmetom. Radnja je jednostavna i priča je razvučena, no to ne razvija monotoniju, već pridodaje napetoj i pomalo jezivoj atmosferi. Sama predstava je vrlo kreativna ideja i dobar odraz današnje „online“ kulture i „unboxing“ YouTube videa. Jedina primjedba bila bi što se u jednoj sceni jasno vidjelo da je za krv korišten kečap, što je, pak, Doron možda namjerno učinio kako bi se izrugao Youtuberima današnjice, koji vrlo često lažiraju svoja videa kako bi dobili više pregleda.

Estrada Francke u svojoj se predstavi Ballad of the Crone dobro poigrala s različitim elementima na sceni. Domišljata upotreba stop-motion animacije, preklapanje više videa u jedan prizor te igra zvuka i svjetla odličan su primjer kombinacije raznih elemenata, iako zvuk ponekad nije bio dobro usklađen. Primjer toga je scena u kojoj je žena ulijevala mlijeko u zdjelu dok je pripremala bakin recept. Zvuk u tom trenu nije bio usklađen s radnjom i zvučao je kao da video šteka, što je pokvarilo dojam do tada dobro razgrađene atmosfere. Također, u nekim dijelovima zvuk se čuo samo u jednoj slušalici (npr. kad je upala ljuska jajeta u tijesto), što ne bi bila zamjerka da autorica nije na početku predložila da koristimo slušalice tijekom gledanja predstave. Još jedan propust se dogodio u sceni gdje se glumica „borila“ sa stolicom. Naime, u toj sceni se ponekad jasno vidjela prozirna žica pomoću koje je netko izvan scene pomicao stolicu. Bez obzira na navedeno, sve te scene i efekti ne bi ostvarili tako snažan osjećaj nelagode u nama da kadrovi nisu bili iznimno dobro snimani i mijenjani. Još bih pohvalila i genijalnu ideju i izvedbu te ideje u sceni gdje je glumica od gline u trenutku na svome licu stvarala razne maske životinja, zvijeri i spodoba.

Dvije predstave na zanimljiv način u isto vrijeme povezuje i razdvaja slično izvedbenom rješenje – animacija vlastite ruke. U predstavi Unboxed Doron koristi ruku kao izvor zabave, straha i istraživanja nečeg njemu nepoznatog, dok Francke prepoznaje ruku kao ruku svoje bake te u njoj traži sigurnost i utjehu. Samim time, izvođači su od istog elementa uspjeli prikazati dvije vrlo različite scene tj. situacije i prateće im emocije i doživljaje. Dok Doron kroz ruku podcrtava osjećaje znatiželje, zbunjenosti i straha, Francke nam jasno prenosi osjećaje tuge, brige, smirenosti i ljubavi prema svojoj obitelji. Nevjerojatno je kako, služeći se istim motivom, dva različita umjetnika mogu dočarati sasvim suprotne osjećaje svojom pričom i glumom. Osim toga, oba su umjetnika dobro iskoristila kadrove snimanja – oboje se služe snimkama iz udaljenosti i snimkama izbliza kako bi dočarali promjenu atmosfere. Kadrove izbliza iskoristili su kako bi prikazali jaču emociju ili promjenu scene. Doron je zumirao kadar u trenutcima kad bi se ruka u potpunosti oduzela njegovoj kontroli, a Francke kada smo saznavali bitne detalje njezine priče. Oboje su taj krupan plan koristili kako bi nas još više uveli u priču i „zastrašili“, ali i kako bi u nama pojačali osjećaj da smo zaista tamo s izvođačima, što pridodaje uživljenosti u priču. S druge strane, snimkama iz udaljenosti postizali su osjećaj razdvojenosti od promatranog, kao da gledamo samo još jedan video ili predstavu dok sjedimo u publici. Tim vrlo dobrim poigravanjem kadrovima stvarali su u gledateljima podsvjesnu zbunjenost, a pomalo i strah jer ni sami nisu znali jesu li dio priče ili samo promatrači.

Zbog svega navedenog smatram da su obje predstave vrlo domišljato i originalno prikazane. Svoju radnju prikazuju na neobičan, no zanimljiv način, što gledaoce mami i tjera na razmišljanje. Bez obzira na male propuste, u predstave se moglo upustiti i u njima uživati.