Tekstovi

BORIS TODOROVIĆ Sinergijsko delovanje dramskog materijala i lutkarskih elemenata
Predstava Dvanaesto more bazira se na istoimenoj noveli za decu jednog od najznačajnijih i najautentičnijih pisaca za decu Igora Kolarova. Ova savremena bajka prati period u životu dvanaestogodišnje devojčice Kie, koja se po mnogimstvarima razlikuje od običnih devojčica, kako to Kolarov u svojoj drugoj knjizi kaže „zato što je na svetu previše ostalih devojčica”. Ona gradi svoj romantizovani svet na krovu svoje zgrade koji nastanjuju samo njena lutka, neobične porcelanske figure koje je dobila od svoje bake Flo i jedan misteriozni karusel sa tigrom koji nedostaje. Jednoga dana ona iznenada upoznaje vršnjakinju Simonu s kojom postaje najbolja prijateljica. Simona se dosta razlikuje od Kie, a ponajviše po tome što ume da zaplače, što je Kii sasvim strana stvar. Simona svojom nesputanom, razigranom energijom budi Kiin svet iz romantične usnulosti i za kratko vreme dve naizgled nespojive devojčice postaju najbolje prijateljice. Njihovu sreću zamagljuje činjenica da je Simona bolešljiva devojčica i jednoga dana ona pada u san iz koga se ne budi. Sva očajna, Kia od gospođe Flo dobija trag koji vodi ka rešenju za Simonino izbavljenje i ozdravljenje. Kroz potragu za rešenjem sreće neobične, bajkovite likove koji joj pomažu da se suoči sa sobom i ispuni svoju misiju. Pred autorski tim sam postavio zadatak da pronađemo scenski ekvivalent čuvenog Kolarovljevog romana za decu. Predano smo gradili dramaturški predložak koji bi uspeo da izvuče esenciju romana, obuhvati likove i zadrži fragmentarnost, poetičnost i začudnost originalnog predloška.
S obzirom na to da je poziv stigao od Pozorišta lutaka Niš, sledeći iza - zov u koji smo se upustili bila je želja da kroz dramatizaciju otvorimo pro - stor mogućnostima koje sa sobom nosi lutkarsko pozorište. Na taj način sam praktično gurnut u svet lutkarstva, koji me je oduvek fas - cinirao. Važno je napomenuti da niko iz autorskog tima nije imao prethodnih iskustava sa lutkarskim predstavama, tako da su svi bili podjednako uzbuđeni prilikom da istražimo makar delić tog nepresušnog okeana uzbudljivih rešenja. Lutkarstvo sam oduvek smatrao potentnim i poželjnim elementom dram - skog izraza, koji je iz meni nepoznatog razloga devalviran i pomalo prote - ran iz vokabulara scenskog jezika, s kojim se susrećemo u našim predstavama. Dodatno me to čudi kada smo svedoci da su mnogi svetski umetnici poput Pi - tera Bruka, Romea Kastelučija, Roberta Ćulija, Džuli Tejmur, Roberta Lepaža, Dimitrija Krimova, Dimitrisa Papaionaua itd., koristili mogućnosti kojima obiluje lutkarsko pozorište. Ovu priliku da sarađujem sa profesionalnim animatorima prihvatio sam s puno entuzijazma. Roman Dvanaesto more, kao i dramatizacija, pružaju obilje prilika da se poigra scenskim metaforama, sinegdohama, metonimijama itd. A lutkar - stvo obezbeđuje dodatna moćna sredstva za ostvarivanje poetskog potencijala predloška. Otuda u predstavi ima dosta elemenata lutkarskog pozorišta, od animacije lutaka do animacije objekata i materijala, pa čak i video-animacije.
Nisam želeo da po svaku cenu uvodim lutkarski izraz, već sam osluški - vao gde će da se javi organska potreba za lutkarskim elementima, koji su mi se činili kao najrečitiji u okviru scenskog jezika koji gradimo radeći na dramskom tekstu. A u dramskom tekstu glavna junakinja Kia živi sama iliti „sama sa so - bom“. Otuda mi se javila potreba da napravimo njenu lutku-repliku. I ona nas uvodi u priču. Prvo što vidimo je usamljena lutka koja se dugo ljulja na ljuljašci. Kia ignoriše svet oko sebe, ignoriše stvarni grad u kome živi i zato se javila potreba da ima sopstveni grad-maketu u kome provodi vreme sa svojim porcelanskim figurama i karuselom sa jednim prisutnim i jednim odsutnim tigrom. Taj grad je poput kuće za lutke u kojoj je Kia zapravo lutka, što tvori dodatne nivoe tumačenja priče. Tema lutkarstva kao surogata stvarnosti nameće se od samog starta i, uvo - đenjem lika Simone koja dolazi iz stvarnog, surovog sveta sa kojim se nosi hrabro i s puno entuzijazma (sve sa svojom bolešću), navodi nas da se zami - slimo o Kiinom životu, da je pomalo sažaljevamo, pa čak i odbacujemo njen čudački način življenja. Međutim, kada Kia uoči da Simona žali što nikada neće biti balerina, ona joj, upravo kroz lutku, pomogne da ostvari svoj život - ni san. U pitanju je lutka balerine i zadržao bih se na njoj za trenutak. U pripremi mi je postalo jasno da želim da Kia pokloni Simoni lutku balerine kako bi joj nadomestila hendikep sa nogom kroz magiju lutkarstva. Međutim, otkriće realizacije lutke je bilo jedan od magičnijih trenutaka na probama. S obzirom na to da smo imali malo vremena za probe, razrada scena se kretala brže od tehničke realizacije scenskih elemenata. Pošto smo stigli do scene sa balerinom-lutkom, spazio sam najlon koji mi se uči - nio pogodan za markiranje balerine. Divni glumci-animatori iz podele za - čas su formirali telo balerine i proba je počela. Balerina je tako impro - vizovana i nesavršena izgledala čarobno. Ceo taj proces njenog kreiranja od dva parčeta najlona i kasnije elegantnost koju su animatorke uspele da proizvedu bio je magičan. Odmah sam rešio da Kia zapravo pravi lutku na - očigled svih i da to bude lutka koju ćemo da koristimo.
Ponovio bih da nemam iskustva u radu sa lutkama i zato mi je ovo spontano otkriće dragoceno i na neki način momenat inicijacije u lutkarsko stvaralaštvo. Momenat kreiranja lutke od najlona dalje je doveo do razvijanja teme najlona kao materijala. Otuda recimo i mesečev vrt koji Kia i Simona prave od kesa i koji takođe pred svima nama od banalnog svakodnevnog predmeta, koji je i simbol prljavog grada, postaje magični, bajkovit prostor. Pošto kese ne mogu dugo da budu naduvane, mi možemo da pratimo kako, prateći razvoj događaja, taj isti magični mesečev vrt pred nama polako vene. Pošto je previše elemenata u predstavi o kojima bih mogao da pričam za ovu priliku, istakao bih samo još dva. Prvi je Kiina kosa. Ona je po tekstu neobično dugačka, jer se nikada nije šišala. I nikada je niko nije video. Po meni, ona je svedok njenog ignorisanja sveta i pravila koja vladaju tim svetom. To svedočanstvo je moralo biti upečatljivo. Kosa je morala biti čudo. Dosta dugo sam razmišljao kako da je rešim. Negde na pola proba, nakon više prilagođenja datim uslovima, javila mi se potreba da to bude „ustalasano more od kose”. Učinilo mi se da je to zanimljiv „lutkovit” (kako to Jurkovski kaže) prikaz kose. Sve što je za to bilo potrebno je jedno platno. Ovaj momenat mi je drag jer sadrži više elemenata pozorišnog jezika koji volim da istražujem: izgovorena reč „kosa” u kombinaciji sa običnim platnom. Opis „crna kao abonos” naspram plavkastog platna. Beretka preko lica glumice i gest makazama koji označava šišanje. Nakon što smo probali scenu, u glavi mi se javio Rene Magrit, kao i fenomen s početka prošlog veka kada su slikari želeli da ožive svoje slike na sceni, doprinevši umnogome savremenom lutkarstvu. Drugi lutkarski element tj. grupa jesu Srednji Džo i Jedan Plus Jedan. Proces stvaranja ovih likova je bio improvizacija na osnovu tekstualnog predloška. Tražili smo najznakovitiji odnos ovih zaumnih likova sa radnjom, okolnostima i glavnom junakinjom. U pripremi sam razmišljao zašto se oni pojavljuju, u kom trenutku se pojavljuju i od čega se kreiraju. Kao i uvek, odgovore sam potražio u činjenicama iz teksta. Prvi trag je bila izjava jednog od likova da su oni oduvek bili tu, samo ih Kia nije primećivala. Tako se rodila ideja da u predstavi, u svom tajnom „hramu tišine i zaborava”, bioskopu Orfej, Kia ima improvizovanu publiku-instalaciju. Ta publika deli sudbinu koju joj je ona odredila. Tišinu i zaborav. Međutim, pojavljuje se Simona koja oživi usnuli bioskop, probudivši i Kiu za nove vidove istraživanja umetnosti, za nove mogućnosti koje svet, takav kakav je, pruža.

Na liniji takvog razvoja radnje, koji je izmenjen u odnosu na originalni roman, ali je odgovarajući ekvivalent za odnos i događaje sadržane u njemu, rešio sam da se i ta publika „probudi” i da u trenutku kada Kia, očajna što Simone nema, zatvori bioskop s namerom da se ne vrati više u njega, „pobegne” iz Orfeja. U sledećem trenutku, kada Kia odbija da se suoči sa surovom stvarnošću Simonine bolesti, ona se sudara sa tom „publikom njenog života”. Tu scenu sam nazvao sudar sa podsvešću. Iako se nigde direktno ne implicira da su oni njena savest, scenskim jezikom za koji smo se odlučili, taj je odnos postao sasvim čitljiv. Tako je savest-podsvest, iako apstraktan fenomen, opredmećen u svojoj neobičnosti, složenosti, dinamičnosti, krhkosti, neuhvatljivosti, nepredvidivosti (bukvalno zaumnosti). Kroz ovu grupu improvizovanih lutaka bih se još samo osvrnuo na odnos prema tekstualnom predlošku u radu sa lutkom. Složenost likova Srednjeg Džoa i Jedan Plus Jedan (animiraju ih svi glumci sem glavne junakinje), organski nastala iz potreba radnje i okolnosti, zahtevala je preciznost i ekonomičnost izgovorenog teksta. To je direktan uticaj scenskog ekvivalenta u vidu lutkarskih elemenata na tekstualni predložak, jer smo dosta zgusnuli i skratili tekst. Međutim, ekonomičnost teksta koju lutkarstvo nameće u scenskom predstavljanju pomogla nam je zapravo da usmerimo razvoj ovih neobičnih likova ka klovnijadi i beketovštini, kao sredstvo za depatetizaciju dosta ozbiljne teme. Improvizovane lutke imaju naročit značaj i potencijal za sinergijsko delovanje sa dramskim materijalom. Uzevši da reditelj u radu polazi od samog dramskog predloška koji svojom formom i tematskom sadržinom utiče na stil buduće predstave, uzbudljivost procesa leži u nepoznatom terenu u koji ulazimo pod tim uticajem teksta. Na tom putu upotreba lutkarskih elementa više je nego korisna. Radeći na predstavi Dvanaesto more, rešenja, pa samim tim i izbor tipova lutaka i materijala, nastajali su, kao što smo videli, kroz dijalektiku scenskih znakova.

12MORE-8b1baa3b9b817d736b70d51ded6a2d04.JPG