Tekstovi

Daria Ivanova-Hololobova, foto: Privatni album

Katarina Kolega

Prošle godine u Čakovcu sam upoznala dr. sc. Dariju Ivanovu-Hololobovu, sveučilišnu profesoricu iz Ukrajine. Posjetila je 25. susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade HC Assitej. Između predstava često je jurila na zoom predavanja i sastanke jer, otkako je u Njemačkoj, svojim studentima drži on line nastavu. Sve do siječnja 2023. radila je u Kijevskom akademskom lutkarskom kazalištu kao voditeljica Odsjeka za književnost i dramu, bila je  jedna od pokretačica međunarodnog lutkarskog festivala „PUPPET.UP!“, na kojemu su gostovali i mnogi naši lutkari, a od 2015. do 2019. bila je predsjednica Ukrajinskog centra UNIMA.

Trenutačno je zaposlena kao izvanredna profesorica na Odsjeku za lutkarsko kazalište pri Akademiji za kazalište, film i televiziju I.K. Karpenko u Kijevu, a studentima drži nastavu na daljinu jer živi u Düsseldorfu. Uz to radi i kao istraživačica na Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta Heinrich-Heine te je često rastrgana između mnogih poslova. Unatoč svim nedaćama kroz koje je u zadnjih godinu dana prolazila, puna je pozitivne energije i entuzijazma, a iako ima malo slobodnog vremena, s dobrom organizacijom stigne i putovati, pisati, stvarati te razgovarati s novinarima.  

Možete nam približiti ukrajinsko kazalište. Kako biste ga opisali?

U Ukrajini, kao i u Rusiji, još je uvijek dominantno lutkarsko kazalište Sergeja Obrazcova. Pod pritiskom smo sovjetskih knjiga i ruskog jezika i nedostaju nam uvidi u lutkarsko stvaralaštvo zapadnoeuropskih zemalja. Iako poštujem tu tradiciju, smatrala sam da je vrijeme da se okrenemo i suvremenosti, da vidimo što se radi u drugim zemljama. Zato smo i pokrenuli festival „PUPPET.UP!“ kako bismo novim idejama i pristupima proširili horizonte i osvježili naše kazalište. Na prvom festivalu 2017. pobijedila je vaša Deveta ovčica, a Ivica Lučić je dobio nagradu za najboljeg glumca-animatora festivala. Od tada do danas za mene je hrvatsko lutkarsko kazalište pravo otkriće. Idućih su godina gostovala kazališta iz Karlovca, Zadra i Virovitice i moram vam reći da su sve predstave dobile glavnu nagradu, a svake smo godine mijenjali članove prosudbene komisije. Bile su to stvarno izvrsne predstave. Na mene je silan dojam ostavila vaša redateljica Tamara Kučinović jer je vrlo posebna i svaka joj je predstava drugačija.  Sjajne predstave ima i Kazalište lutaka iz Ljubljane. Posebice mi je bila dojmljiva predstava Patka, Smrt i tulipan koju sam više puta gledala i svaki put bi me rasplakala. Redatelj Tin Grabnar radi fantastične predstave i rado bih ga, kad završi rat, pozvala u Ukrajinu. Međutim, kod nas se još uvijek njeguje tradicija da je u kazalištu zaposlen jedan redatelj i da se ne poziva nitko vanjski. Taj redatelj ima moć i ne želi je ni sa kime dijeliti. Ne želi da mu itko otme njegovu krunu i prijestolje. Voljela bih da se to konačno promijeni i da možemo gledati drugačije estetike. To bi promijenilo i naše gledatelje koji nisu naviknuti gledati ništa osim tradicionalnog lutkarstva pa kad im dovedemo nešto novo i drugačije nezadovoljno komentiraju: „A gdje su tu lutke? Zar je to lutkarsko kazalište?“ Htjela bih im ponuditi što više raznolikih umjetničkih sadržaja, pokazati im i naviknuti ih na različite pristupe u lutkarskim predstavama.

Kako na te različite pristupe reagiraju vaši lutkari?

Sjećam se naše prve predstave za najmlađe, za bebe, koja se zvala Kalaki Malaki. Režirala ju je Maryna Bohomaz. U početku su mlađi glumci bili vrlo znatiželjni, za razliku od starijih koji su bili vrlo rezervirani i pružali su žestok otpor. Govorili su nam da oni nisu dadilje, niti odgajateljice u vrtićima, tražili su napisani tekst, svoju ulogu, dramske situacije i konflikte, htjeli su raditi na klasičan način, pisati monologe za svoje likove, stvarati karaktere. A u kazalištu za najmlađe svega toga nema. Stoga je pojedine glumce bilo stvarno teško nagovoriti na suradnju. Govorili smo im na koji se način to kazalište stvara, kako je ono vrlo slikovito i interaktivno te da moraju komunicirati s publikom, biti joj blizu, dati im pahuljicu ili ribicu da je opipaju… Njima je to bilo neprihvatljivo. No, kad su počeli izvoditi predstave i kad su vidjeli, na licima djece i njihovih roditelja, koje osjećaje izazivaju, potpuno su se raznježili. Shvatili su da su dio nečeg vrlo slatkog i lijepog. Tako da ih više ne trebamo nagovarati. S radošću pristupaju svakoj novoj predstavi i prihvatili su pravila te kazališne igre. No, pridobiti ih na to bilo je vrlo teško i proces je stvarno dugo trajao. Sjećam se prvog sastanka, za prvu predstavu. Redateljica je predstavljala svoj koncept i sadržaj, a oni su je s nevjericom promatrali i na kraju joj je jedan od naših glavnih glumaca s visoka dobacio: „Nije li vas strah da to nikome neće biti zanimljivo?“ Ona mu je vrlo iskreno odgovorila da se plaši, ali da ne možemo znati kako će biti sve dok ne pokušamo. I tako smo pokušali. Glumica Olha Filonchuk je bila izvrsna i predstava je polučila velik uspjeh. U njoj smo prikazali Oblak, Sunce i Rijeku. Oblak i Sunce imaju sitne razmirice oko toga tko je na nebu važniji, no na kraju se pomire i zajedno stvore dugu.

Druga predstava zvala se Kapljica. U njoj smo prikazivali sve vrste kapljica – one koje dolaze iz rijeka, iz mora i oceana, potočića. U toj predstavi djeca su mogla s nama roniti do morskog dna, upoznavati ribe i meduze. Zatim smo napravili predstavu koja se zvala Na selu kod bake jer smo htjeli da se gradska djeca, koja nikada nisu bila na selu, upoznaju s domaćim životinjama kao što su konji, krave, koze, ovce, da čuju kako se te životinje glasaju. U vrijeme božićnih blagdana napravili smo predstavu Snijeg koju smo namijenili djeci koja doživljavaju svoj prvi snijeg, prvi put u životu susreću se s pahuljicama, snjegovićem, prvi put doživljavaju zimu.

Sve su te predstave bile interaktivne. Djeca su bila smještena na velikom tepihu, a njihovim smo roditeljima na početku predstave objašnjavali da ih, makar su u kazalištu,  ne trebaju smirivati. U tim predstavama djeca smiju šetati, skakati, dodirivati naše rekvizite, materijale, a kada završi izvedba mogu se sa svime time i slikati. Roditelje smo upućivali na to da obrate pozornost na emocije svojeg djeteta koje su svaki put bile vrlo izražajne i iskrene. To je stvarno bilo vrlo zanimljivo.

Jeste li imali dovoljno predstava za mladu publiku?

Kad naši redatelji žele raditi predstave za mlade, ovise o ravnateljima kazališta koji imaju novac i moć. A oni nisu baš otvoreni prema takvim predstavama jer se boje da se neće prodati, da neće popuniti svako mjesto u gledalištu i da zbog toga neće biti profitabilne. Zato se uglavnom odlučuju za sigurne naslove poput Pepeljuge. S takvim razmišljanjem imamo sigurnu publiku do šeste, sedme godine, a gubimo mlade i na kraju se čudimo zašto sve manje ljudi želi ići u kazalište. Kako da idu, kad nisu na to naviknuti? Posebice se to odnosi na lutkarske predstave koje potpuno gube gledatelje od desete godine na više. No, ipak moram reći da smo pokušali raditi i predstave za malo starije. Napravili smo, primjerice, predstavu prema romanu Ericha Emannuela Schmita Oskar i dama u ružičastom koja je bila namijenjena mladoj publici od 14 godina i odraslima. Zatim smo uprizorili ukrajinski klasik Obitelj Kaidaš, koji jest školska lektira, ali stvarno je bila i dobra predstava za djecu od 12 godina, kao i Gogoljeva Božićna noć koja je za taj uzrast.

Otkako je počeo rat u Ukrajini, Kijevsko akademsko lutkarsko kazalište je zatvoreno. Razmišljaju li u ovom okolnostima glumci i lutkari o umjetničkom stvaralaštvu?

Naravno. Na početku rata predlagali smo da se naprave predstave u podzemnoj željeznici, u podrumima, no naš ravnatelj za to nije htio čuti. Zato smo pokrenuli on line projekt pod nazivom Čuvari bajki. Htjeli smo da naši glumci djeci čitaju bajke na profesionalan način, a s obzirom na to da im je nedostajala scena, snimali su kratke ulomke pojedine priče. U njima djeci predstavljamo stare ukrajinske bajke koje je većina zaboravila, a pripovijeda ih naš glavni glumac, lutak Kozak koji je naš nacionalni junak iz božićnog kazališta. Shvatili smo da je lutka moćnija od glumca i zato smo je odabrali. Silno smo htjeli da kazalište ponovno proradi i svi su na tom projektu volontirali. Međutim, trenutačno se naši glumci bore za goli opstanak. Mnogi od njih iznajmljuju stan u Kijevu, a plaću nisu dobili više od godinu dana i jedva preživljavaju. Jedna je naša glumica pokrenula udrugu koja pomaže umjetnicima u kriznim situacijama i ona im svaki dan donosi hranu, ali to nije dovoljno za život. Dosta je glumaca, koji su ostali u Ukrajini, na ratištu, neki su se zaposlili kao taksisti, neki rade u rijetkim otvorenim kafićima. Zato sam silno sretna da su se, unatoč svemu tome, pridružili projektu Čuvari bajke, a i oni su sretni jer na taj način ipak mogu ostati u struci. Trenutačno tražim ideje i projekte koji im mogu pomoći da ostanu u profesiji. Imala sam sastanak s predsjednicima međunarodne udruge kazališta lutaka UNIMA. Razgovarala sam s kolegama iz Švedske, Danske i Norveške i razmišljali smo o organiziranju online seminara i radionicama koji bi vodili ukrajinski lutkari. Na taj način predstavili bismo naše tradicionalno lutkarstvo i njima omogućili honorarni posao. Takve smo radionice često vodili na različitim festivalima i uvijek su bile vrlo uspješne. Predložila sam im da pozovemo ukrajinske lutkare koji su izgubili posao te da im na taj način omogućimo da ostanu u struci i zarade novac.

Prošle godine početkom svibnja organizirala sam našim glumcima europsku turneju jer sam htjela da ne budu u zemlji 9. svibnja. Na taj dan Rusi slave pobjedu protiv nacizma u Drugom svjetskom ratu i bojala sam se da će tada biti najveći napadi na našu zemlju. Stoga sam ih htjela skloniti. Na žalost, nisam bila u mogućnosti povesti sve glumce. S predsjednicom UNIMA-e iz Mađarske organizirali smo sudjelovanje na festivalu u Budimpešti, a nakon toga smo otišli u Bruxelles do glavnog tajnika UNIMA-e Dimitrija Jageneaua koji je organizirao nastupe na belgijskom festivalu. Stvarno sam zahvalna svim lutkarima i kazališnim djelatnicima koji rade sve što je u njihovoj moći kako bi nam pomogli – pozivaju nas na festivale, podržavaju nas nudeći nam projekte, vrlo su otvoreni i spremni pomoći i puno nam znači taj ljudski faktor.

Jesu li se u Ukrajini počele javljati predstave ili drame s ratnom tematikom?

U Kijevu su se počeli održavati sastanci na kojima se čitaju tekstovi nastali nakon početka rata. Mnogi su počeli pisati drame za djecu, mlade i odrasle na tu temu. Neke od njih su stvarno izvrsne i pojedini pisci su ih studentima besplatno ustupili. Međutim, dosta profesora na našoj Akademiji to ne želi raditi. Govore da im je dosta rata u stvarnosti  i da ga ne trebamo reflektirati u kazalištu. Tu smatram da su u krivu jer je kazalište odraz naše zbilje. Oko te teme postoje dva suprotstavljena mišljenja – neki bi htjeli bar u kazalištu publici ponuditi bolji, ljepši svijet i smatraju da nije fer prema djeci pokazivati im rat. Drugi smatraju da ne smijemo pred time zatvarati oči.

Je li vam se neka od tih drama urezala u sjećanje?

Sjećam se jedne vrlo dirljive monodrame o ženi koja se nalazi u okupiranom području. Iako ju je strah, ne želi to pokazati, a najviše pati zbog toga što neće imati žetvu rajčica i lubenica. Ta se monodrama, naime, referira na dvije ukrajinske priče: Rajčice i Lubenice, a rajčice pritom crvenim sokom simboliziraju krv. Tekst je višeslojan i ima duboka značenja jer se u njemu ne radi samo o ovogodišnjoj žetvi, nego i o sjemenu iz kojega su iznikle generacije predaka koji su obrađivali tu zemlju. Pročitala sam i dramu za djecu pod nazivom Mačke izbjeglice, a i sama razmišljam o predstavi na tu temu. U kolovozu prošle godine sudjelovala sam na radionicama koje je njemačka UNIMA organizirala u Nordheimu. Jedna je večer bila posvećena autorskim projektima i ja sam predstavila svoj koji se zove Život u ruksaku. Sjećam se da sam, kad sam prelazila granicu, nosila sa sobom samo jedan kovčeg u kojemu je bio cijeli moj život.  Prije bi mi to bilo potpuno nezamislivo. Prije početka rata odlazila bih na godišnji odmor s najmanje dva ili tri kovčega. Promatrala sam mnoge žene oko sebe, majke i bake, koje bi u jednoj ruci držale dijete, u drugoj kućnog ljubimca, a na leđima bi imale jedan ruksak. I ta slika je uistinu tragična. Zato bih voljela napraviti predstavu o tome i nadam se da ću u tome uspjeti  – trebam za nju pronaći novce i ostale mogućnosti, ali je stvarno želim napraviti.

Draga Daria, i ja vam to od srca želim. Hvala vam na razgovoru.