Tekstovi

"Melankolija turista", foto: Oligor y Microscopía

Maja Dobrojević

Grupica od 15-ak ljudi čekala je da se otvore vrata koja vode u stari tunel u sklopu Lutkovnog gledališča Ljubljana. Nestrpljivo sam čitala letak na slovenskom koji sadrži informacije o predstavi. Uspjela sam razaznati neke pojmove i povezati: turisti-Kuba-Havana-žena s cigarom... Nakon otvaranja vrata, a prije ulaska u tunel, svatko je izabrao svoju dekicu jer je u tunelu uvijek oko 9 stupnjeva.

Autori su koristili nađene predmete tj. razglednice, fotografije, novine, projektore i ostalo, da upotpune dva svjedočanstva koja bi u suprotnom bila manje autentična i emotivno nabijena, a u njihovom klasičnom potpisu kazalište predmeta stopilo se s dokumentaristikom. Ovako je to izgledalo:  

Dočekao nas je melankolični autorski duo Oligor y Microscopía, koji čine Španjolac Jomi Oligor i Meksikanka Shaday Larios, smjestivši nas u maleno gledalište. Oligor je mirnim i neformalnim tonom objasnio okolnosti koje su prethodile izvedbi. Odgođena je u dva navrata zbog gubitka prtljage u transportu. Većinu su imali sa sobom, ali ostali su bez unikatne podloge – stola s mehanizmima. Unatoč razočaranju i tuzi, uspjeli su u kratkom vremenu izgraditi sličan stol, ali osjetilo se žaljenje što nemaju originalnu scenografsku podlogu. U tišini, Oligor je stao na lijevu stranu stola, a Larios na desnu, nakon čega je uslijedio mrak.

Oligor je zapalio svijeću i postavio na stol minijaturni fotoaparat s ručicom za navijanje, a Larios je postavila srebrnu figuricu čovjeka. Čuo se jedino zvuk navijanja, a kada je ručica došla do centra, izazvana je eksplozija koja treba predstavljati škljoc fotoaparata. Nakon trenutka šoka i tišine, ponovnim paljenjem svijetla započinje Oligorovo pripovijedanje o ženi iz grada Havana na Kubi.

U međuvremenu, foto-projekcija na platnu prikazivala je ženu u tradicionalnoj guayabera haljini kako sjedi na stolcu u turističkoj ulici i puši cigaru. Iz priče smo saznali da je motala cigare pred prolaznicima i pušila ih, a neobičan prizor privukao je turiste da je fotografiraju. U početku su joj plaćali, ali vremenom su našli načine da je fotkaju i ne plate, a neki su prodavali njezine fotografije i postere na internetu. Njima lijepe uspomene i zarada, a njoj financijski problemi i narušeno zdravlje. 

Oligor nastavlja pripovijedati novu priču o čovjeku iz Acapulca, obalnog grada u Meksiku, kojega i upoznajemo preko fotografija. Mladiću plaćaju da skače sa stijena visokih 30-40 metara u malenu uvalu. Čini to par puta dnevno, svaki dan u godini, riskirajući život. Iako zarada nije velika, skokovi donose doma neki novac i može ih konstantno raditi. Pričom i fotografijama s vlastitog putovanja, duo nas uvjerava da su upoznali spomenutog skakača, ali je tada već bio star i izvan forme. Ugostio ih je i ispričao svoju priču te dopustio da kopiraju fotografije u svrhu pričanja  vjerodostojne priče publici, svima nama.

Dok smo slušali priče, uz fotografije smo mogli vidjeti i malene scenografije, kao makete, koje su izvođači stvarali pred našim očima. Jedna scenografija prikazivala je plažu, koja je dočarana žutim svijetlom, zvukovima galebova, mora i turističkog žamora, a pozadinu je predstavljao kolaž retro-razglednica. Postavili su papirnate figure ljudi na malenu rund-binu i nakon par sekundi pomaknuli ili promijenili, tim jednostavnim, a efektnim rješenjem davši komentar na mnogobrojnost i brzu migraciju turističke populacije. Druga scenografija prikazuje trgovinu/bar. Ovaj put svijetlo dolazi od ukrasnih lampica koje su postavljene na malene sajle. Trgovina je u komadu postavljena na rund-binu, ima slamnati krov, puno detalja i definitivno izgleda kao tropska nastamba s plaže. 

Jaz između teksta i scenografije nije ispunjen klasičnom glumom, likovima s karakterom i dijalogom, već mnogobrojnim mehanizmima u funkciji kratkoročnog efekta. Neki od njih su dječje projekcijske ručne lampe u koje su stavili film fotografije i tako kreirali prizore na zidovima tunela. Uz projekcijske lampe, imali su stari projektor koji su sami doradili tako što su na već postojeći projektor nadogradili još dva. Iako se nije vidio tijekom predstave, njegovu čaroliju mogli smo vidjeti na bijelom paravanu koji je bio pregrada između publike i prostora za animatore. Još jedan mehanizam bile su dvije sajle smještene iznad naših glava. Izvođači su magnetom postavili fotografije na sajle i puštali ih da prođu put od stola do naših leđa. Unikatni i mnogobrojni mehanizmi razbili su gotovo zagarantiranu monotoniju koja je mogla nastati zbog konstantnog monologa. 

Predstava završava ponovnim navijanjem fotoaparata i slikanjem figurice, ali ovoga puta fotoaparat zapravo ne slika figuricu, nego publiku. Ovaj dio me oduševio. Osjećala sam se maleno i pomalo zlostavljeno, zato što mi je oduzet dio duše bez da sam na to pristala, ali sigurna sam da je to bila i poanta. Sviđa mi se hrabrost i odlučnost izvođačkog tima da ode do kraja i u sigurnim granicama kazališta postavi pitanje "Imam te, i što ćeš sad?" te nam da vrijeme da razmislimo. U stvarnom životu ne dobivamo vrijeme i prilike da razmislimo o mnogočemu, pogotovo ne o tome koliko nam je ugodno da netko iskorištava našu egzistenciju jer u stvarnom životu dobijemo par sekundi za reakciju, ako ih uopće dobijemo.

Koristeći tišinu, pripovijedanje, mehanizme, scenografiju, ali i samu temu, vođen je razgovor s publikom, a drama proizlazi iz dokumentarnog prikaza neugodnih životnih situacija Žene s cigarom i Skakača. Unatoč romantiziranom naslovu, ovo je zapravo intimna priča o čekanju nečega što svatko od nas želi, ali rijetko tko dobije – a to je egzistencijalna sigurnost, kredibilitet i poštovanje za naš život i rad. Bez previše zadržavanja na problemu, treba se usredotočiti  na rješenje,  a ono bi uistinu moglo biti u svjesnom i humanom ponašanju svakog od nas.