Tekstovi

LOFT, "Palomitas", foto: https://theatreloft.org/

Morana Dolenc

Uzmemo li za primjer prosječnog odraslog gledatelja koji nekoliko puta godišnje odlazi u kazalište i pitamo li ga kada je posljednji put gledao lutkarsku predstavu, dobit ćemo najvjerojatnije jedan od sljedeća dva odgovora: u osnovnoj školi  ili vodio sam djecu u lutkarsko kazalište. I dalje veliki dio kazališne publike i šire smatra lutkarstvo umjetnošću za djecu i povezuje ga sa snovitim, bajkovitim, šarenim predstavicama za najmlađe koje djecu ostavljaju bez daha, a roditelje vraćaju u djetinjstvo. No je li to uistinu tako?

Lutkarska umjetnost je u svijetu zauzela važnu ulogu u suvremenoj umjetnosti. U Hrvatskoj se čini da je ta uloga još uvijek vidljiva samo struci i malom krugu ljudi oko nje, ali lutkarstvo se već desetljećima razvija u izuzetno potentan, neiscrpan izvor kreativnosti i mjesto spajanja i istraživanja.

Osnovnu definiciju lutkarske umjetnosti povezujemo s pojmom lutka koji je u hrvatskom jeziku višeznačan (1. dječja igračka ljudskoga lika [krpena ~]; sin. beba razg. 2. figura osobe koja služi za prikazivanje ili probu odjeće [krojačka ~] 3. kaz. figura čovjeka ili životinje koja na pozornici zamjenjuje glumce s pomoću lutkara iza scene; Školski rječnik hrvatskog jezika, https://rjecnik.hr ), a korijen riječi oduvijek vežemo za njezinu tehnologiju tj. materijal od kojega je izrađena (prasl. *lǫtъka (rus. dijal. lutká, polj. łątka) ≃ prasl. *lǫtъ: lipova kora (rus. lut), lit. lenta: daska; Jezikoslovac.com, https://jezikoslovac.com). Kada promislimo, možemo zaključiti da je tvorbeni element, dakle drvo, zapravo bio sam početak priče.

Povijest lutkarstva, klasične lutkarske tehnike, pravila i zakonitosti animacije lutaka, neke su od stvari koje se uče na akademijama kada studiramo lutkarstvo i zasigurno su dobar i potreban temelj koji treba usvojiti kako bi istraživanje i eksperimentiranje u suvremenom lutkarstvu bilo potpuno i moguće.

Ako uzmemo za činjenicu da u suvremenom lutkarstvu više nije u centru pažnje samo standardna, klasična lutka (ginjol, javanka, marioneta i sl), nego lutkinu ulogu dijele i drugi elementi lutkarske predstave, možemo se zapitati koji su to i na koji način utječu na suvremenost ove umjetnosti.

1. Lutkarska režija

Redatelj lutkarske predstave, kao i svake druge, odabire temu o kojoj želi progovoriti te prilikom odabira svjesno odlučuje kojoj publici se obraća i tako svoj način prezentiranja iste oblikuje i formira. Ono što najčešće čini razliku između dramskih redatelja i suvremenih lutkarskih, iako to  nije pravilo, odabir je početne točke – ono za čim redatelj poseže u nastajanju koncepta. Dramsko kazalište se bazira na pisanoj riječi, dok lutkarski redatelj za polazišnu točku može uzeti riječ, ali također može odabrati neku sliku, fotografiju, misao ili skladbu, neku kompoziciju u prirodi, može krenuti iz istraživanja materijal i improvizacija s njim itd. On svoju predstavu ne mora temeljiti na priči ili imati sukob kao motor radnje. Može, poput likovnih umjetnika, slike stvarati i slagati u kompozicije, može postavljati žive i nežive elemente u željene odnose, konfrontirati ih, nizati i poigravati se njima, može graditi vlastitu dramaturgiju slika i materijala.

Taj postupak najčešće nalazimo u teatru objekta u kojem se gube granice između animatora i animiranog. U kazalištu predmeta, pak, poseže za pomno odabranim predmetima koji imaju i neki opći moment prepoznavanja predmeta i njegove funkcije, uzmimo za primjer dječju igračku – autić. Ta igračka u rukama izvođača može postati npr. automobil u kojem putujemo na ljetovanje s obitelji ili može pripovijedati priču o putovanju oko svijeta ako ga animator vozi globusom ili nekom geografskom kartom svijeta ili pak animator s rukom u lažnom gipsu, okrećući automobil na bok ili krov, dočarava prometnu nesreću koju je doživio lik itd.

Suvremeni lutkarski redatelj poseže i za kombiniranjem više lutkarskih tehnika u jednoj predstavi. Ako postoji valjani razlog za taj postupak predstava time može dobiti na dinamici (jer svaki tip lutke nosi sa sobom vlastiti ritam i dinamiku), može koristiti različite iznenađujuće efekte za publiku, može pokazivati protok vremena, može zumirati i odzumiravati gotovo kao na filmu.

Sigurno je to da suvremeni pristup zahtjeva više suradnje između scene i radionice / ateljea, zahtjeva više vremena za eksperimentiranje i kreiranje i samu izradu predmeta, upoznavanje materijala i istraživanje njegovih svojstava.

2. Animacija 

Suvremena animacija je probila led otkrivanjem animatora i rušenjem paravana, simbolički i doslovno. Bez obzira na suvremenost, uvijek se postavlja isto pitanje: kako animirati, pokretati objekt / lutku? Animacija (od lat. animare – oživiti, zadahnuti životom, Rječnik stranih riječi, D. Klaić, 1978.) još je uvijek većinski uvjetovana fizičkim dodirom lutkara-animatora, bila to direktna animacija neke tkanine, gline ili lutke, bilo to upravljanje putem nekog elektroničko mehaničkog pomagala ili pomoću kamere koja preuzima subjektivni kadar gledatelja i animira cijeli prostor i sve aktere u njemu.

Također je važno i postavljanje odnosa između lutke i  animatora. Kada npr. u teatru objekta poljskog umjetnika Leszeka Mądzika žitno polje oživi i pleše, mogli bismo reći da lutkar animira cijelu scenografiju koja preuzima baznu funkciju lutke. Kada Kruna Tarle u predstavi Claire-obscur postavlja ljudska tijela u direktan odnos s tkaninom i s ogromnim papirnatim zidom, svaki od odabranih materijala i animatora imaju pomno osmišljenu i odabranu funkciju u ukupnoj slici koju gledatelj vidi. Neki animatori se nalaze u sašivenim vrećama od likre i svojim tijelom animiraju tkaninu. Drugi su, pak, potpuno nevidljivi iza velikog papirnatog zida kojeg animiraju i taj papir kao da se sam kreće pomoću nekih viših sila i kroči ususret gledatelju. Papir i tkanina imaju svoja svojstva,  karakteristike koje određuju kako ih se može animirati, a ljudsko tijelo je tu da na čas bude opipljivo i živo, utisnuto ritmom disanja, a u drugom trenu postaje potpuno nevidljivo.

Animatori-lutkari imaju jako veliku ulogu jer njihova otvorenost, spremnost na rad i eksperimentiranje i svestranost uvelike doprinose finalnoj slici. Nije rijetkost da se lutkari koji su imali doticaj s plesom, cirkusom, nekom borilačkom vještinom i sl. bolje snalaze u suvremenom lutkarstvu iz jednostavnog razloga, a to je svjesnost vlastitog tijela i njegov odnos s drugim elementima u prostoru.

3. Novi materijali u lutkarskoj tehnologiji

Drvo (sjetimo se etimologije riječi lutka), uz tkaninu i kožu, jedno je od najstarijih materijala korištenih za izradu lutaka, danas nažalost manje popularno zbog zahtjevnosti izrade, ali nikako potpuno izbačeno iz lutkarskih radionica.

Ako pišemo o materijalima iz suvremenog pristupa lutkarskom razmišljanju, onda srećemo lutke napravljene od prirodnih elemenata poput leda koji je formiran u kalupima sa sistemima za pokretanje ili  govorimo o animiranju materijala poput vode, zemlje, vatre i zraka.

Nije rijetkost da srećemo lutke koje nastaju od prirodnih materijala poput naplavina koje je izbacilo more, ili se animira glina, pijesak, brašno, a često u lutkarskim predstavama vidimo i oživljeno voće i povrće.

Kako redatelji kombiniraju lutkarske tehnike, tako i lutkarski tehnolozi kombiniraju različite materijale  i pronalaze nova rješenja. Suradnja i sinergija redatelja, animatora i tehnologa u suvremenom lutkarstvu postaje još bitnija i nerijetko se zna desiti da je redatelj ili animator ujedno i tehnolog lutaka.

Suvremeni materijali koji se nameću su materijal nastao industrijskom proizvodnjom poput spužve i plastike i njihovih mnogobrojnih vrsta i podvrsta. Lutke mogu imati silikonske kalupe, a odljevi se mogu raditi u epoksidnoj smoli. Pjenaste spužve omogućuju npr. sakrivanje lutke od 1.5 metra u malenu kutiju poput moderne verzije jack-in-the-box-a.

Materijali koje eksperimenti i struje suvremenog lutkarstva ne mogu zaobići su elektronički, robotski ili digitalni elementi u predstavama ili instalacijama umjetnika koji koketiraju s lutkarstvom u raznim hibridnim formama. Korištenje robota umjesto lutke ili pak osmišljanje i stvaranje nekog programa za video animaciju ili povezivanje elemenata na sceni pomoću svjetla ili zvuka uvelike otvara nova vrata lutkarstvu i u autorski tim uvodi umjetnike koji nemaju istu naobrazbu kao i klasični lutkarski tehnolozi.

Nemjerljiva je važnost razmjene znanja i suradnje raznih umjetnosti u svrhu inovacije, eksperimentiranja i kreiranja novih lutkarskih formi. Svi noviteti i sva istraživanja i dalje u samoj srži imaju opet isti cilj pokrenuti neživo i staviti ih u neki kontekst s određenim smislom i utjecajem na ostale elemente predstave.

Mogli bismo zaključiti da je suvremeno lutkarstvo svojim istraživanjem na putu otkrivanja novih scenskih formi. Ono bez straha i predrasuda koristi materijale koji ga inspiriraju, spaja kazališne i druge umjetničke vrste, kao i nove tehnologije te osluškuje sinergiju koja se stvara kada eksperiment uspije ili bez opterećenja nastavlja potragu.  Scenske forme mogu u potpunosti biti apstraktne ili pak klasične, ali s pomakom ili iskorakom u nekom od navedenih elemenata lutkarske predstave.

Suvremeno lutkarstvo uistinu poziva i vapi za publikom koja želi lutkarsko kazalište koje će djeci donijeti još veće oduševljenje, ali i emotivno, estetski podražaj i proživljavanje kolektivnog iskustva koje će ga obuzeti. Odrasloj publici napokon nudi priliku da nadoknadi ono što je do sad propustila.